Author name: admin

Autor: Milan Vukomanić Kada je januara 2005. godine grupa sufija iz hrama Mevlevi Galata u Istanbulu izvela svoj impresivni sema obred u beogradskom Domu omladine, malo koji radoznalac koji je prisustvovao tom događaju bio je doista svestan da turski derviši nisu premijerno došli u Beograd, već su se u njega vratili. Jer, kako saznajemo iz čuvenog Putopisa Evlije Čelebije, u vreme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, u tom gradu je bilo čak sedamnaest tekija.[1] U periodu od 1521-1867. godine, dakle, gotovo puna tri i po veka, derviši su živeli u Beogradu, redovno izvodili zikr[2], izučavali dela velikih sufijskih mislilaca, sami pisali mistička dela i poeziju, i imali jednu od centralnih gradskih ulica koja se na austrijskom planu Beograda iz 1789. godine nazivala Derwisch Gassen.Gde su se sve nalazile beogradske tekije, kako su izgledale, kojim redovima su pripadale? S obzirom na manjkavost podataka koji se tiču baš tog aspekta religijskog života u „Stolnom Beogradu” u spomenutom periodu, nije lako danas pružiti nedvosmislene odgovore na ova pitanja. Zahvaljujući turskim i austrijskim planovima grada, popisima muslimana, defterima, beratima i vakufnamama iz različitih perioda, kao i docnijim istraživanjima istoričara i istoričara umetnosti, za bar osam tekija se, s prilično pouzdanja, može odrediti tačna ili približna lokacija. Još dve tekije koje se tu spominju do kraja 17. stoleća ostale su, na žalost, neubicirane. U Beogradu su se još 1863. godine mogle videti bar četiri od tih deset tekija, a jedna od najznačajnijih, Hadži-šejh Muhamedova, čije je turbe sačuvano i danas se nalazi u nekadašnjem dvorištu te kuće, fotografisana je 1866. godine nakon što je u njoj, u jednom kraćem periodu, zasedao Pravitelstvujušći sovjet.[3] Pored spomenute kuće, koja se nalazila u vrhu nekadašnje „Derviške ulice”, odmah ispod današnjeg Studentskog parka, na spisku lociranih, ubiciranih beogradskih tekija, nalaze se još: tekija na Savi, tekija u tvrđavi Narin (na zapadnom kraju Gornjeg grada), kao i tekije nazvane po Šejh Ali-efendiji, Šejh hafiz Mehmedu, Šejh Hasan-efendiji, Šejh Hašim-efendiji, i Mehmed-paši Jahjapašiću.[4] Neubicirane su tekije za koje se, prema pisanim izvorima, veruje da su se nalazile u mahali Tir-i-bala džamije i Bulbulderu,[5] današnjoj Zvezdari. S obzirom na to da je sačuvana njena fotografija, najviše se danas zna o Hadži-šejh Muhamedovoj tekiji na početku strme Višnjićeve ulice ispod Studentskog parka. Što je najvažnije, i danas se zna kako je ona izgledala i gde se tačno nalazila. Na planu austrijskog oficira Bruša iz 1789. godine, ova tekija je ucrtana odmah preko puta Kizlar-agine džamije iz ranog 17. veka. Feliks Kanic, štaviše, beleži 1897.g. da su se u turbetu ove tekije nalazili grobovi trojice „verskih junaka”: Horasani baba-Mehmeda, Bagdali Mustafa-bega[6] i Anteđe hadži-šejh Omer-efendije. Pretpostavlja se da je tekijska kuća na fotografiji iz 1866. podignuta u 18. stoleću, dok je izvorna Horasanijina tekija bila iz Čelebijinog vremena, dakle, sredine 17. veka. Pravougaone osnove, ona je imala dimenzije 17,5m x 8m i kraćom, strmom stranom, njen spoljašnji zid se spuštao niz Dervišku ulicu. Dužom stranom ona je bila okrenuta ka današnjem Studentskom parku. Kapija, i sama zgrada tekije, nalazile su se na toj strani. U tekiju se ulazilo iz dvorišta u kome se, pored spomenutog mauzoleja, nalazilo nekoliko nišana, kao i štala, nužnik i zatrpan bunar. Pored tekije se u istom dvorištu nalazila i manja prizemna kuća, a glavna kuća se sastojala od tri prostorije u prizemlju (veća soba, manja soba i hodnik) i još četiri na spratu, među kojima je, po svemu sudeći, bila i semahana, prostorija u kojoj su derviši izvodili svoj centralni obred – zikr (dhikr). Na žalost, ova istorijska kuća je porušena 1892.g., a u zemlji je ostao još samo njen podrum.[7] Ko je bio šejh Mehmed (Muhamed) Horasani i kojem tarikatu je pripadao? U svom putopisu Čelebija spominje tekiju Mehmed-paše Jahjalija (Jahjapašića)[8], jedno od najstarijih beogradskih sufijskih zdanja, podignutih, svakako, pre pašine smrti 1548. Ta tekija se nalazila u dnu Derwisch Gassen, na Dorćolu, u bloku između današnje Dušanove, Knićaninove, Skenderbegove i Dubrovačke ulice.[9] S obzirom na to da nose isto ime, te da su se nalazile nedaleko jedna od druge, sasvim je moguće da su ova, i Hadži-šejh Muhamedova tekija, bile sagrađene iz istog vakufa Mehmed-paše Jahjapašića, odnosno Mehmeda (Muhameda) Horasanije. A kako je Mehmed-paša bio poznat kao akindžijski beg, pretpostavlja se da su obe tekije izvorno pripadale bektašijskom redu, jer je među akindžijama bio razvijen kult Hadži Bektaš Velija, osnivača tog bratstva.[10] Bektašije su bile tipično turski derviški red, rasprostranjen među pripadnicima osmanske vojske. Njihovi šejhovi su obično vršili dužnost imama među posadama tvrđava. Moguće je, isto tako, da su te dve tekije, u docnijim periodima, pripadale i nekim drugim tarikatima. U natpisu šejh-Mustafinog turbeta, koji je 1783.g. podigao defterdar Husni Jusuf,[11] piše, na primer, da je taj šejh bio sadija, pa je osnovana pretpostavka da je i Hadži-šejh Muhamedova tekija, koncem 18. veka, pripadala tom redu. Sadije su, kao i bektašije i rifaije, bile tipično vijnički tarikat. Za bektašije se još vezuje i tekija u tvrđavi Gornjeg grada, kao i Subašina tekija na periferiji Beograda koje takođe spominje Evlija Čelebija u svom zapisu.[12] Izgleda da je baš o toj drugoj tekiji reč u vakufnami beogradskog defterdara Ahmed-efendije, koji spominje nekakvu bektašijsku kuću koja se nalazila na Bulbulderu. Za hranu u toj derviškoj tekiji defterdar je namenio 12 akči dnevno, dok se, u istom dokumentu, za sadijsku i halvetijsku tekiju određuje po 30 akči.[13] Ovaj dokument, koji u svom radu navodi Radmila Tričković, dragocen je za istraživače, naročito zbog toga što se tu izričito spominju tri poznata sufijska reda u Beogradu u 18. veku. Defterdar Ahmed je, prema tom dokumentu, „za stan šejhova halvetijskog reda namenio dve kuće, od kojih je jedna imala 5 odaja u prizemlju i 6 na spratu, a druga dve velike prizemne odaje i mutvak, jednu odaju na spratu, zatim zgradu za seno, bunar, baštu od 4 dunuma i avliju od 25 aršina. Šejhovima sadijskog reda defterdar je zaveštao jednu kuću blizu konaka beogradskog mukabeledžije na Zereku. Ova kuća imala je po 5 odaja u prizemlju i na spratu, mutvak, podrum, jednu zasebnu odaju, baštu od pola dunuma i

Autor: Vera Krzisnik Bukić Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000, str. 220. Knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke i podnaslovom Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije je stručno i naučno izazovno djelo bosanskohercegovačkog akademika dr. Envera Redžića koje će zbog široke palete predstavljenih saznanja i stanovišta drugih istraživača i iznesenih autorovih tumačenja i ocijena ostati još dugo u dialoškoj žiži među istoričarima i drugim društvenjacima. Ujedno, zaokupljaće pozornost i ostalih za fenomen naciona, naciona povezanog sa geopolitičkim kontekstom Bosne i Hercegovine, zainteresiranih čitalaca. Ni ovih nije mali broj, dapače i više od prvo pomenutih, jer je naprosto teško nailaziti na ljude za tu tematiku nezainteresirane. Stoga, tiraž od 500 primjeraka u kojima je knjiga štampana, sigurno, neće moći udovoljiti svim znatiželjnicima odnosno onima koji bi je htjeli pročitati. Time već prelazim na skupinu osnovnih podataka odnosno vanjskih pokazatelja o knjizi s kojima se valja odmah uvodno upoznati. Njeni izdavači su Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te Institut za istoriju, Sarajevo. Izlaženje su finansijski pomogli američki donatori: Univerzitet St. Lawrence-a, »Koerner Foundation« i Fundacija Vakufa Donia iz Kalifornije te Ministarstvo obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo. Recenzenti knjige su Bosanac akademik prof. dr. Muhamed Filipović i Amerikanac prof. dr. Robert Donia, istoričar i sam odličan poznavalac te autor knjiga o Bosni. Knjiga je izišla iz štampe krajem 2000. godine u Sarajevu, što u tvrdom, što u mekom povezu i za slična monografska izdanja u uobičajenom formatu te u ukupnom obimu od 220 stranica. Ne računajući Predgovor i zaključno razmatra-nje Na pravcu sinteze knjiga sadrži petnaest poglavlja i bibliografiju radova koje je autor u knjizi analizirao ili se na njih oslanjao. Osnovni tekst prati 187 fusnota. Engleski sažetak, začudo, ne daje prijevoda glavnog naslova knjige već za-počinje podnaslovom koji sam, ne slučajno, u ovdašnjem osvrtu inače i sama izabrala kao temeljno opredjeljujuće jezgro. Na samom kraju knjige nalazi se čitaocu uvijek dobrodošao Registar imena. Toliko kao nužna informacija; iformacija kojom o samoj knjizi, njezinom sadržaju nije zapravo kazano još skoro pa ništa. O knjizi, međutim, govoriti nije lako. U pomoć zato, najprije, pozivam neke činjenice povezane sa njenim autorom. Ličnost Envera Redžića je na početku 21. stoljeća moguće i potrebno sagledavati kroz bar trodimenzionalnu prizmu. Najprije, radi se o čovjeku koji je, objektivno, već praktično osam decenija osviješćenim svjedokom svoga vremena, uže mu domovine Bosne i Hercegovine, i, doskora, šire mu domovine Jugoslavije. Zatim, to je čovjek koji je bio u datom okruženju većinu toga vremena akterom tekućih društvenih zbivanja, aktivni učesnik u donošenju političkih odluka na svim razinama, od lokalnih do republičkih i federalnih (makar nikad u najužem vlastodržačkom krugu), u toku Drugog svjetskog rata i borac – vojnik svjetske pobjedničke antifašističke koalicije na tlu Jugoslavije odnosno Bosne i Hercegovine. I najzad, te možda ponajviše i prije svega, Enver Redžić je istoričar. Sve pomenute tri dimenzije se u Redžićevoj ličnosti neminovno i neodvojivo prepliću. Tek faktičkim uvažavanjem njih sviju tri u cijelini moguće je relevantno odnositi se prema njegovom historiografskom djelu općenito, pa možda i posebice prema njegovoj, za sada, pretposljednjoj, 16. knjizi po redu, knjizi koja ovdje zaokuplja bližu pozornost. Posebice kažem zato, jer je knjiga Sto godina muslimanske politike djelo koje, po jednoj strani, odslikava intelektualnu produkciju mnogih drugih autora, u pretežnoj mjeri nastalu za Redžićeva života, te sadrži, posredno i neposredno, po drugoj strani, također znatnu autobiografsku notu. (U međuvremenu, u svojoj 87. godini, je već objavio svoju 17. knjigu, o akademiku i istoričaru Anti Babiću, priprema narednu, o akademiku i istoričaru Branislavu Đurđevu…) Većina Redžićevih knjiga je iz oblasti istoriografije i pretežno se odnose na istoriju Bosne i Hercegovine. Većina njih se, opet, neposredno dotiče nacionalne problematike, neke su joj, ne slučajno, i u cjelosti posvećene. Ovaj zadnji podatak upućuje na slijedeće dvije činjenice: nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini je središnja društvena problematika ove zemlje u 20. stoljeću, dok je istoričar Enver Redžić već niz decenija njen uporni istraživač i, prema tome, nesumnjivo veliki poznavalac. Imajući u vidu do sada kazano postaje jasnije od kud i kako knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke. Kad tome dodamo, da je Enver Redžić po svom etničkom izvoru i etničkoj samoidentifikaciji Bošnjak, da je u najšire shvaćenom filozofskom obzoru humanista i u novim egzistencijalnim društvenopolitičkim okolnostima po nacionalnopolitičkoj pripadnosti Bosanac (kao što je bio u ranijim okolnostima odnosno, većinu svog politički osviješćenog životnog puta Jugosloven) gotovo je upotpunjen sklop za nastanak ove knjige opredjeljujućih razloga. Odlučujuću motoričku snagu Redžićevom pisanju ove knjge je, uz uvažavanje već pomenutog, udahnula pak kataklizma koja je uraganom trećeg svjetskog rata stigla Bosnu i Hercegovinu, njezine ljude i narode, te među ovima posebice njegov, bošnjački. S obzirom na ukupni dotadašnji kontekst njegovog života, za Redžićev duhovni ustroj, bila je to svestrana i totalna katastrofa. Uzgredna mala asocijacija otkriva jednu istorijskom sudbinom proizvedenu zanimljivu koincidenciju: situacija praktički trećeg svjetskog rata u Bosni, na pragu trećeg milenijuma, u Redžićevo treće životno doba. Rođen još u Austro-Ugarskoj, u vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi većinu svog života proživio u jugoslavenskoj državnoj zajednici i sam aktivno učestvujući u Drugom svjetskom ratu i društvenim događanjima, prije i posebice nakon njega, dočekavši zatim, slobodno možemo reći, za Bosnu treći svjetski rat, Redžić ne samo nadživljava tu najnoviju i ujedno najstrašniju agresiju na Bosnu, ostajući “na površini” (Churchill: “Tito afloat”, 1949), već “nesnosnom lakoćom” intelektualnog stvaranja kao da ulazi u neku novu mladost. Pri tome žuri, jako žuri, kao da mu savjest ili podsvijest ne daju mira. Izvjestan autorov nemir pažljiviji i kritičniji čitalac može prozreti i kroz sami tekst knjige. Razlozi za taj nemir su prema ovdašnjoj procijeni ipak nešto drugačije prirode i, kao što ću pokušati malo kasnije naznačiti, kompleksniji. Tiču se, naravno, Bosne, njene kompliciranosti koje su bili odavno svijesni književnici, društveni istraživači, političari. I da se sada vratim njoj, knjizi, njenom sadržaju i načinu na koji je on izložen. Autor je koristio komplementarni metodološki pristup izlaganja, predstavljajući saznanja i poglede drugih

Autor: Smail Balić PRIVIDNI PRESTANAK STOLJETNOG NIJEKANJA: PRIZNANJE POD KRIVIM IMENOM Među jugoslavenskim narodima i narodnostima pojavljuju se od 1971. kao treći po brojčanoj jačini – Muslimani. Pod tim pojmom se podrazumijevaju jugoslavenski građani slavenskog porijekla odgojeni ili samo rođeni u islamskoj tradiciji, koji se javno ili pred vlastima izjašnjavaju kao Muslimani u nacionalnom smislu. Pri tome ne igra nikakvu ulogu, da li stvarno ispovijedaju islam ili ne. Tek činjenica izričitog samoopredjeljenja vaći kao osnovni kriterij njihove nacionalne određenosti. Pogled unatrag nam pokazuje da su bosanski Muslimani u osmanlijsko doba u pretežnom dijelu svoje dostupne prošlosti, kada se velikim dijelom i obrazovala tradicija na kojoj počiva njihov nacionaini identitet – u državnim ispravama i u književnosti označavani kao Bošnjaci. Povijesno promatrano, Bošnjaci nijesu samo stanovnici današnje Bosne, već i Hercegovine, Sandžaka i muslimanski žitelji nekih crnogorskih predjela (Nikšića, Podgorice, Kolašina, Plava i Gusinja). U osmanlijskim ispravama i književnosti Bošnjacima se nazivaju svi muslimani sjevernog i sredipnjeg Balkana koji govore slavenskim jezikom. Granica dopire na jug sve do Kosovske Mitrovice. U Bošnjake su nekad ubrajani, zaključujući po nekim starim turskim zabilješkama, i Gorani, muslimanski stanovnici župe Gora u prizrenskom vilajetu, opkoljeni mahom albanskim življem. Muslimani kao vecinska nacija u Bosni – uključujuci u taj pojam i Hercegovinu s Novopazarskim Sandžakom – su najveća kompaktna muslimanska narodna skupina u Evropi. KOLIKO NAS IMA I KOLIKO NAS JE BILO? Prilikom pretposljednjeg popisa stanovništva, onog iz 1981., nijesu se, međutim, svi članovi muslimanskog tradicionalnog kruga koji govore bosanski, hrvatski ili srpski izjasnili kao Muslimani. Veliki dio njih (oko 13%) se dao unijeti u liste kao Jugoslaveni, a nešto kao Hrvati, Srbi i Crnogorci. Samo u Bosni i Hercegovini su se iskazale 1,629.924 osobe kao Muslimani, a 326.280 kao Jugoslaveni. Kod prethodnog popisa pučanstva, deset godina ranije, bilo je u istoj republici 1,482.430 Muslimana, a samo 43.796 Jugoslavena. Demograf Jure Petricevic 1 je izračunao da je u razdobiju od 1971. do 1981. porast Muslimana u čitavoj Jugoslaviji iznosio 1,6% godišnje, dok se u Bosni i Hercegovini popeo na jedva 1,0%. To je posijedica zapažljivog “prelijevanja” Bosnjaka iz muslimanske u jugoslavensku rubriku! Ukupan broj Muslimana u Jugoslaviji iznosio je 1981. godine 2,000.034, od toga 1,629.924 u Bosni i Hercegovini.2 Skupa s onim užim zemljacima iz islamske tradicije, koji su se izjasnili kao Jugoslaveni (njih oko 13%), Hrvati ili Srbi – oni čine u Bosni Hercegovini apsolutnu većinu stanovništva. Taj brojčani odnos je sličan onome koji je vladao u Bosni 17. stoljeća. Popis stanovnistva iz 1991. iskazao je broj “Muslimana u nacionalnom smislu” u čitavoj bivšoj Jugoslaviji sa 2,229.328. Preko 92% građana te nacionalnosti izjasnilo se da govori bosanskim jezikom. Procentualno se stanovništvo Bosne i Hercegovine sastojalo tada od 43,7% Muslimana, 31,3% Srba, 17,5% Hrvata i 7,7% ostaiih. Budući da su Muslimani iz uvjerenja ili iz drugih razloga često iskakali iz svoje vlastite grupe, može se sa sigurnošću računati da je tako bilo i prilikom posljednjeg popisa stanovništva. Neosporno je bošnjački elemenat prevladavao u značajnoj skupini Jugoslavena, a našlo ih se i među Hrvatima i Srbima. Time je opravdano polaziti od pretpostavke, da su Bošnjaci bili 1991. ne samo relativno, već i apsolutno većinski narod. Kad bi se u rubriku muslimani po vjeri unijeli svi Muslimani, Turci, Albanci (izuzev oko 50.000 katolika) i oko 50.000 muslimana Roma, koji žive u Jugoslaviji, onda bi islam u ovoj državi imao više od četiri miliona pripadnika. Vjerska se statistika u Jugoslaviji posljednji put pravila 1953. prilikom drugog poslijeratnog popisa stanovništva. Od Muslimana, koji su se tada mahom dali unositi u liste kao Jugoslaveni, 935.081 građanin se izjasnio kao vjernik.3 Osim popisnih lista iz 1953. nema drugih pouzdanih pokazatelja o stvarnoj prisutnosti islama u svim slojevima stanovništva. Sigurno je samo da je vjerski faktor u porodičnom životu jači kod Muslimana nego kod drugih naroda i narodnosti. Godine 1953. svega se 39.393 Muslimana – Jugoslavena izjasnilo da su bez vjere. MIGRACIJE Sa izuzetkom selidbi u vezi s potrebama “privremenog rada na strani”, prestala su iseljavanja Muslimana u Makedoniju, u Tursku i u prekomorske zemlje, nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. Do tada je vladao živ selidbeni pokret posebno na području Novopazarskog Sandžaka. Glavni pravci kretanja su danas Hrvatska, Slovenija i Zapadna Evropa. Od 1961. do 1981., prema istraživanjima Ruže Petrović, iz BiH se iselilo 15.355, a u nju doselilo 10.093 Muslimana.4 U Makedoniji su od 1945. do 1961. nastale tri veće bošnjačke naseobine: u Skoplju i njegovoj okolini, kod Titova Velesa i kod Prilepa. To su muhadžiri (preseljenici) iz Sandžaka.5 Prvotna namjera im je bila da smjestajem u Makedoniji steknu priznanje o “pripadnosti turskom narodu”, kako bi se mogli iseliti u Tursku. Turski imigracijski zakoni ne dopuštaju naime useljavanje Bošnjaka i nekih drugih naroda s Balkana u Kemalovu republiku. U međuvremenu, padom progonitelja Rankovića, otpala je potreba za daljim seljakanjem, pa su ostali u Jugoslaviji. “Doseljeni Muslimani iz Sandžaka govore srpskohrvatski. (Meštani kažu “bošnjački”.)6 NERAZUMIJEVANJE BOŠNJAKA I NJIHOV JEZIK U južnoslovenskoj javnosti ima dosta informacionog deficita kad je riječ o Muslimanima. Od njega pate ponekad i učeni ljudi. Kad se tako nedostatno upućeni građani suoče sa slučajem po jačini treceg jugoslovenskog naroda, “onda se kod njih”, tuži se sociolog Mustafa Imamović, “rađa nerazumijevanje”, koje, nažalost, često ide zajedno s nervoznom netolerantnošću i negiranjem svega sto je muslimansko. Zato je čudno da znatan dio ne samo starije nego i mladje inteligencije, školovane poslije rata stoji potpuno na pozicijama buržoaske nauke i politike kada je riječ o Muslimanima. Zanimijivo je da mnogi to svoje neznanje drže za progresivnost i vrlinu.7 Od odraza tih praznina u obrazovanju je i često ponavljana tvrdnja da je nekadašnji austro-ugarski ministar novcarstva i time carski opunomoćenik za Bosnu i Hercegovinu Benjamin Kallay izmislio “bosanski jezik”. Neodrživost te tvrdnje u međuvremenu je postala jasna i stručnjacima zagrebačkog Leksikografskog zavoda u čijim se kapitalnim izdanjima neposredno prije i poslije Drugog svjetskog rata Bosna nedovoljno temeljito predstavljala. U Općoj enciklopediji iz 1979. pod natuknicom “Muslimani” piše: “U pisanoj tradiciji Muslimani su svoj jezik nazivali bosanskim, a to je u austro-ugarskom razdoblju bio i službeni naziv za jezik kojim je govorilo stanovniptvo u

Autor: Esad Rahić Bošnjaci su nacionalna zajednica koja naseljava centralnu Srbiju, naročito region Sandžak. Nemali broj Bošnjaka živi u Vojvodini, Beogradu i u većini opština u Srbiji. Prema podacima popisa stanovništva iz 2002. godine, u Srbiji živi 136.087 Bošnjaka, a većina od tog broja živi u opštinama Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš. Oko 90.000 Bošnjaka živi u Crnoj Gori. NACIONALNI SIMBOLI BOŠNJAKA su bosanska zastava kralja Tvrtka I Kotromanića i Nacionalna zastava i grb Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. PORIJEKLO I HISTORIJA – Bošnjaci Sandžaka su južnoslovenskog porijekla i predstavljaju dio jedinstvenog nacionalnog korpusa sa Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Bošnjaci, kao i drugi narodi Balkana, nastali su miješanjem doseljenih slavenskih plemena sa zatečenim stanovništvom na Balkanu i drugim narodima koji su u narednim stoljećima živjeli u Bosni i bili tokom vremena asimilirani. Državni embrion koji je nastao u gornjem i srednjem toku rijeke Bosne postepeno se širio na susjedne oblasti. Srednjovjekovnom bosanskom državom vlada dinastija Kotromanić a čiji su najznačajniji predstvnici bili Ban Kulin (1180-1204), Stjepan II Kotromanić (1314-1353), koji je udvostručio teritoriju bosanske države, i svojevremeno najmoćniji južnoslovenski vladar Tvrtko I Kotromanić (1353-1391), koji se sa ponosom tituliše kao “kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Već od 1373. godine veći dio današnjeg Sandžaka se nalazi u sastavu bosanske države. Bosansko kraljevstvo 1463. godine osvajaju Osmanlije, a Hercegovinu 1482. godine. U periodu od 1455. do 1465. godine područje Novopazarskog sandžaka je ušlo u sastav Osmanlijskog carstva, kao dio Bosanskog sandžaka, a od XVI stoljeća Bosanskog pašaluka. Bosanski sandžak se dijelio na vilajete, a jedan od njih je bio Novopazarski vilajet. Najznamenitija ličnost ovoga vremena je osnivač Novog Pazara Gazi Isa-beg Ishaković. Krajem XVIII stoljeća, tj. 1790. godine osniva se nova administrativno-teritorijalna jedinica koja je u historiji poznata kao Novopazarski sandžak sa sjedištem do sredine XIX stoljeća u Novom Pazaru, a kasnije u Sjenici. Sandžački Bošnjaci masovno učestvuju u nacionalnom pokretu Husein bega Gradaščević a za autonomiju Bosne (1830-31. godine). Sve do 1877. godine Novopazarski sandžak je bio šesti, najistočniji sandžak Bosanskog pašaluka. Osmanlijsko carstvo u strahu od mogućnosti da pri okupaciji Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska može okupirati i Novopazarski sandžak, odvaja Sandžak od Bosne i pripaja ga noformiranom Kosovskom vilajetu u čijem sastavu ostaje sve do balkanskih ratova. Poslije balkanskih ratova karta Balkana se mijenja. Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš ulaze u sastav Kraljevine Srbije. Tokom svjetskih ratova, Prvog i Drugog, Bošnjaci su učestvovali kao vojnici u sastavu vojske Kraljevine Srbije i partizanskih jedinica. U Prvom svjetskom ratu su se istakli pri junačkoj odbrani Beograda 1915. godine. Kao đurumlije – dobrovoljci su slati na ruskotursko ratište. Većina njih je izginula na frontu u Galiciji. U Drugom svjetskom ratu u okviru antifašističkog otpora i posebno 37. sandžačke divizije učestvovalo je oko 15.000 Bošnjaka. Po završetku Drugog svjetskog rata teritorija Sandžaka je podjeljena između Republike Srbije i Republike Crne Gore. Zbog toga, i nakon ukidanja školstva na bosanskom jeziku, u čitavom XX stoljeću zabilježeno je iseljavanje bošnjačkog stanovništva u Tursku, Ameriku i druge zapadnoevropske zemlje. JEZIK Bošnjaka je bosanski. Jezičko nasljeđe sandžačkih Bošnjaka vezuje se za najkarakteristič nije osobine bosanskog jezika kao što su raširena upotreba turcizama i suglasnika h. Najpoznatiji pisani dokument bosanskog jezika je Povelja Kulina bana iz XII stoljeća. PISMO Bošnjaka od perioda austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine je latinica.U bosanskoj kulturnoj historiji značajnu I nezaobilaznu ulogu imalo je bosansko srednjevjekovno pismo bosančica (bosanska brzopisna ćirilica) i arebica, tj. arapsko pismo prilagođeno glasovnim potrebama bosanskogajezika. VJERA Bošnjaka je islam. Tokom srednjeg vijeka stanovništvo Bosne je pripadalo najvećim dijelom Crkvi bosanskoj čiji su vjernici poznati pod imenom bogumili ili patareni, i dijelom katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Dolaskom Osmanlija pokoreno stanovništvo je bilo izloženo procesu islamizacije. Vjerska tolerancija Osmanlija i izvjesne sličnosti bogumilstva sa islamom su bile od presudnog značaja u procesu masovnog primanja islama od strane “dobrih Bošnjana”. Islamsko učenje je izloženo u svetoj knjizi muslimana Kur’anu, koji je ujedno i zbornik islamskih vjerskih obreda i zakona. Uz Kur’an značajan oslonac islamske vjerečini hadiska tradicija ili predaja, odnosno obavijest o postupcima ili izrekama posljednjegBožijeg poslanika Muhammeda i njegovih drugova (ashaba).Pripadnici islama svoje vjerske obaveze izvršavaju ili u svojim domovima ili u sakralnimobjektima: džamijama, mesdžidima (omanje džamije najčešće bez minareta i mimbera),derviškim tekijama ili na otvorenom prostoru, na tzv. musalama. NACIONALNI BLAGDANI su Ramazanski I Kurban-bajram kao tradicionalni narodni blagdani, 11. maj Dan bošnjačke nacionalne zastave, 20. novembar Dan ZAVNOS-a ili Sandžaka i 11. juli kao Dan sjećanja. IDENTITET Bošnjaci iskazuju kroz: * Narodne običaje i vjerovanjaVjerovanje u pravdu i sudbinu, poštovanje roditelja, kult komšije, gostoljubivost, čuvanjeobraza i časti, halal (časna) i haram (zabranjena) zarada, milostinja (džumertanluk), hajrati (ulaganje svog bogatstva u opšta dobra), poštovanje starih ljudi i solidarnost pri smrtnim slučajevima. * Tradicionalnu nošnju * Umjetnost Najstariji spomenici materijalne kulture Bošnjaka iz predislamskog perioda su nadgrobni spomenici – stećci sa svojom jedinstvenom ornamentikom. Do današnjih dana, održao se veći broj stećaka na područ ju sandžačkih opština: Priboj, Prijepolje i Bijelo Polje. * Narodnu dekorativnu umjetnost – iskazanu kroz zanatske vještine. Domaće zanatlije, u Sandžaku bile su poznate po izradi oružja sa najrazličitijim ukrasnim elementima, po predmetima u metalu (ibrici, čaše, pribor za kahvu, poslužavnici, fenjeri…) sa reljefnim šarama i rezbarijama, preuzetih arapskih i persijskih motiva, po vezu na platnu kao i u ćilimarstvu (sjenički ćilimi). U nizu umjetničkih zanata ističu se i lončarstvo i proizvodnja ukrasne kože – sahtijana. * Kaligrafija (iluminacija knjiga) – zauzima istaknuto mjesto u kulturnoj baštini Bošnjakai dio je nacionalnog identiteta. Vajarstvo (kiparstvo) iskazano je, uglavnom, u plitkoreljefnim dekoracijama unutrašnjosti objekata i slikarstvo (naročito cvjetna i geometrijska ornamentika u džamijama). * Arhitektura je iskazana kroz spomenike kao što su Isa-begov hamam u Novom Pazaru (sredina XV stoljeća), Altun alem džamija u Novom Pazaru (prva polovina XVI stoljeća), Husein-pašina džamija u Pljevljima (druga polovina XVI stoljeća) i Sultan Valide džamija u Sjenici (krajem XIX stoljeća). * Tradicionalnu bošnjačku ishranu – slana jela: jahnija, musaka, ćuftad, boin, mantije,ćevapi, tatar-burek, paća-burek, birijan, đuveč, ćimbur, paća i dr. Od slatkih jela pome-nućemo: halvu, ćeten halva, tatlije, baklave, kadaif, zerde, peljte, hašure, đunarije, dudove, gurabije i dr. * Muzika – vokalna

Autor: Mustafa Imamović Jedan od prvih poznatih sudova o Bošnjacima i njihovoj zemlji ujedno je i prvi nesporazum i zabluda u vezi s njima. Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzotič nom svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristička zabluda i nacionalistička balkanska propaganda, nastala zato što se Bosna uvijek teško otvarala spoljnom svijetu. Činjenica je da su Bošnjaci, kao muslimani, te njihova zemlja srazmjerno kasno iskusili puni uticaj evropskih ideja, vještina i mogućnosti, koje su vladale svjetskom poviješću još od XVII stoljeća. To, međutim, nije bila posljedica neke njihove posebne konzervativnosti ili ravnodušnosti prema modernom životu, nego rezultat stoljeća prethodnog razvoja, čija su im dostignuća omogućila da tako dugo odolijevaju evropskom izazovu. Posebno je to vidljivo u ratovima u XVIII st. (1737-1739. i 1788-1791.) te u bošnjačkim seljačkim bunama i nemirima sredinom istoga stoljeća. Uslijed toga je historiju Bošnjaka i njihovog životnog prostora neophodno određivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, čija je razvijenost ili eventualna zaostalost nikako ne mogu procjenjivati bespredmetnim upoređivanjem sa glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Evrope. Evropljani su tokom posljednja tri stoljeća nametnuli svijetu vlastiti povijesni razvoj, određen periodizacijom na stari, srednji i novi vijek, kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Potpuno se zaboravlja da je pri svakom proučavanju historije uvijek neophodno imati na umu da u biti svaka civilizacija, region ili zemlja i narod imaju svoj vlastiti stari, srednji I novi vijek. Već je, uostalom, drevni Egipat imao svoje staro, srednje I novo carstvo. Historija Bošnjaka može se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba feudalne bosanske države; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba, koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas. Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne međufaze, sa manje ili više izraž enim različitim odlikama i karakteristikama u odnosu na opće sklonosti datih epoha bošnjačke povijesti. Počeci te povijesti sežu do vremena kasnog rimskog carstva i južnoslavenskog ranog feudalizma, i u kontinuitetu traju sve do naših dana. Prema tome, zadatak ove historije Bošnjaka bio bi da se hronološki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i trajne zakonitosti, jednom riječ ju da se ispriča usud i povijesna sudbina bosanskih muslimana. Naša historijska nauka nema do danas, nažalost, ni jedne sintetič ke povijesti Bošnjaka koja bi obuhvatila ili bar naznačila njihov cjelokupni razvoj. Postoje, doduš e, već brojna djela, nastala uglavnom u posljednjih stotinjak godina, koja obrađuju različite strane i pitanja političkog, kulturnog, književnog, demografskog, etničkog, vjerskog i ekonomskog razvoja Bošnjaka. Tu su, također, manje ili više značajne, različite povijesti i pregledi historije Bosne u pojedinim etapama njenog razvoja kao države i geopolitičke cjeline. Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bošnjaka, ali da pritom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronološku rekonstrukciju, često opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o čovjeku ovog prostora općenito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona će istovremeno biti pokušaj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih principa Ijudske prirode. Neko je u nauci već primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iščezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopolitičke ciljeve preživjeli i ostali u povijesti. Društvo ili narod bez ideja nema historije. Ova će se historija, ne zanemarujući bošnjačku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogućile da kao narod prežive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni čovjek niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvišene ideje. Drugim riječima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se piše, htjela biti, kako to svojevremeno reče engleski filozof Edmund Burke, “savez između mrtvih, živih i onih još nerođenih”. Uz napomenuti vremenski raspon razvoja Bošnjaka potrebno je ovdje utvrditi i odrediti i prostorni okvir njihove historije, njihovu teritorijalnu rasprostranjenost i brojnost. Najzad, prije početka izlaganja samog toka bošnjačke povijesti, neophodno je razriješiti dilemu oko etničkog, odnosno nacionalno-političkog imena Bošnjaka i naziva njihovog jezika. Bošnjaci nastanjuju središnji južnoslavenski etnički i balkanski geopolitički prostor, na kojem u teritorijalnom kontinentu žive od rijeke Vardara i planinskih masiva Šare i Prokletija na jugoistoku do rijeka Save i Une na sjeverozapadu. Na tom svom prostoru Bošnjaci žive u teritorijalno većoj ili manjoj mjeri izmiješani sa Srbima, zatim Hrvatima, Crnogorcima, Aibancima i Makedoncima. Prema popisima stanovništva iz 1971, 1981. i aprila 1991. Bošnjaci su pod tada etničko-vjerskim imenom Musliman – bili treća najbrojnija nacija u bivšoj jugoslavenskoj državi. Prema popisu iz aprila 1991. u tadašnjoj je Jugoslaviji živjelo ukupno 2.376.646 ljudi koji su se izjašnjavali kao Muslimani. Preko 80 % ovih Muslimana živjelo je u Bosni i Hercegovini, što je u apsolutnom broju iznosilo 1.905.018 ili 43,7% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. U ostalim dijelovima bivše Jugoslavije prema istom popisu živjelo ih je u Crnoj Gori 89.932 (14,6 %), u Vojvodini 6.079 (0,3 %), Kosovu 57.408 (2,9 %), na području uže Srbije 173.871 (3,0 %), u Hrvatskoj 47.603 (1,0 %), u Makedoniji 70.000 (3,3 %), te u Sloveniji 26,725 (1,36 %). Svi navedeni popisi stanovništva pokazuju da su Bošnjaci mlada i vitalna nacija. Tako su Muslimani prema rezultatima popisa iz 1971. godine imali najviši natalitet u bivšoj Jugoslaviji, tj. 16,7 % na 1.000 stanovnika, a istovremeno najniži mortalitet, svega 6,2 umrlih na 1.000 stanovnika. Taj se demografski trend u osnovi nastavio tokom narednih dvadeset godina. Bosna je još od ranog srednjeg vijeka, kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatske države, bila područje sučeljavanja i sukobljavanja različitih političkih i vjerskih interesa i ideja. Političkim životom feudalne Bosne dominirala je autohtona bosanska vlastela, a vjerskim bosanska crkva. Kroz stoljeća u Humu jača pravoslavno stanovništvo, a u središnjim dijelovima Bosne katoličko, zahvaljujući prije svega kulturno-političkom djelovanju franjevaca. Od sredine XIV i tokom XV st., dolaskom Turaka- Osmanlija, ovo vjerski šaroliko stanovništvo postepeno prihvata islam. Tako se na bosanskom državnom tlu i bosanskoslavenskoj etničkoj podlozi, te novoštokavskom jezičnom izrazu,

Bošnjaci su narod koji živi u Bosni i Hercegovini i Sandžaku (današnja Srbija i Crna Gora). Vode porijeklo od mješane populacije Ilira, Kelta, Gota i Slavena koji su nastanjivali Bosnu, a nazivali su se Bošnjanima. Najnovija istraživanja pokazuju da su Bošnjaci stariji od južnih Slavena i da su potekli od Ilira – starosjedioca na području današnje Bosne i Hercegovine. Danas Bošnjaka ima oko 2,5 milijuna od čega oko 1,8 miliona u Bosni i Hercegovini , dok su znatnije skupine u Srbiji i Crnoj Gori , Hrvatskoj , Sloveniji , Makedoniji te nekim zemljama Zapadne Europe i SAD. Većinu Bošnjaka čine muslimani, dok je manji broj pravoslavaca, katolika i ateista. Jezik Bošnjaka je bosanski a pismo je pretežno latinica i manje ćirilica. Bošnjaci, autohtoni narod Bosne, Hercegovine i Sandžaka Povijest nastanka bošnjačkog imenaIzvorno ime “Bošnjanin” (u latinskim vrelima sing. “Bosnensis”) prvobitno je označavao pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija , kasnije države. Bošnjanima su se nazivali iliri koji su živjeli u području rijeke Bosne i koji se smatraju tvorcima bošnjanske države. Također su se Bošnjanima nazivali i svi došljaci koji su se naseljavali u tom području i bili podanici Bosne (npr.doseljeni Dubrovčani). Dolaskom osmanlijske vlasti polako se vremenom prihvaća njihov način izražavanja imena naroda sa “ak” pa Bošnjanin prelazi u Bošnjak (kao Poljak , Slovak …). Turska riječ “Bosnalu” označavala je islamizirane bošnjake , riječ “Bošnjak-kavmi” značila je “pripadnik Bošnjaka , riječ “Bošnjak-milleti” značila je “potomak Bošnjaka”, a riječ “Bošnjak-taifesi” označavala je svakog pripadnika Bosne (Bosanskog ejaleta) bez obzira na narodnost , kulturu , jezik… Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini su u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije i Hrvatske,definitivno nadvladala dotad strana srpska i hrvatska nacionalna imena , potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje o čemu svjedoči i pjesma Safvet-bega Bašagića “Pjesma Bošnjaku” iz 1891.godine: Znaš Bošnjače , nije davno bilo,Sveg’ mi svijeta nema petnaest ljeta,Kad u našoj Bosni ponositoj,I junačkoj zemlji Hercegovoj,Od Trebinja do Brodskijeh vrata,Nije bilo Srba ni Hrvata.A danas se kroz svoje hire,Oba stranca ko u svome šire.(…)Oba su nas gosta saletila,Da nam otmu najsvetije blago,Naše ime ponosno i drago. Bošnjački narod je od sredine 19. stoljeća prošao kroz niz faza preimenovanja (Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jugoslaveni – muslimani, Muslimani) da bi na koncu stoljeća konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine. Danas riječ “Bošnjak” označava pripadnika bošnjačke nacije , koji govori bosanski jezik , slijedi bošnjačku/bosansku kulturu i jednostavno potomci su onih “Bošnjak.milleti” koji nisu prihvatili srpstvo i hrvatstvo. Istovremeno riječ “Bosanac”danas ima isto značenje kao “Bošnjak.taifesi” – svaki pripadnik države Bosne i Hercegovine bez obzira na naciju , dok je Bošnjak pripadnik bošnjačke nacije u BIH i izvan nje.

U okviru projekta “Korijeni i Krila”, koji je finansiran od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, 11.01 i 18.01 smo održali dvije radionice. Cilj radionica je bio da kroz kreativne metode, pokazemo učesnicima kako se tradicionalne vrijednosti mogu integrisati u savremeni život, umjetnost, biznis i svakodnevicu. Pričali smo o primjerima kako su tradicionalni motivi (ćilimi, muzika, kuhinja) integrisani u moderni dizajn, modu i turizam. Rezultati radionica: Razvili smo ideje za savremenu primjenu tradicionalnih vrijednosti u dizajnu, marketingu i turizmu. Pričali smo digitalnom sadržaju koji bi trebao da promoviši bošnjačku tradiciju na društvenim mrežama. I na kraju a ne manje bitno jeste povezivanje tradicije i inovacije kroz praktične aktivnosti.

U okviru projekta “Korijeni i Krila”, posvećenog očuvanju i promociji kulturne baštine Bošnjaka, uspješno su realizovane dvije izložbe koje su prikazale spoj tradicije i savremenog izraza.  Projekat je podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.  Prva izložba održana je u Centru za kulturu, gdje su posjetioci imali priliku da upoznaju bogatstvo tradicionalnih zanata, rukotvorina, priča i običaja. Postavka je prikazala autentične predmete iz prošlosti, arhivske materijale i fotografije, uz interaktivne sadržaje koji su omogućili dublje razumijevanje nasljeđa.   Druga izložba realizovana je u Kući Rista Ratkovića, gdje je fokus bio na savremenim interpretacijama tradicije.  Posjetioci su mogli vidjeti kako se bošnjačka kulturna baština prenosi u savremenu umjetnost, dizajn i digitalne platforme, te kako tradicija može inspirisati nove generacije.  Obje izložbe su privukle veliki broj posjetilaca i pokazale da su korijeni naše tradicije duboki, ali i da imamo krila za kreativne iskorake u budućnost.  Zahvaljujemo Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava na podršci, kao i svima koji su doprinijeli realizaciji izložbi.  “Korijeni i Krila” – baština koja traje!